Žene, religija i religijsko liderstvo u BiH

Bosna i Hercegovina (BiH) je poslijeratna, postsocijalistička i etnički podijeljena zemlja. Rat (1992-1995) je završio, ali etnički podijeljeni građani se još uvijek bore za život u miru.

Pozitivni mir, u smislu obnove pojedinih odnosa, stvaranja društvenih sistema koji služe potrebama cijele populacije i konstruktivnom rješavanju sukoba, je nevjerovatno krhak i podijeljen između različitih organizacija i grupa koje nastoje donijeti normalnost u svakodnevni život. Ove organizacije rade na liječenju fizičkih i duhovnih traume rata. One pokušavaju ponovo isplesti krhku mrežu međuetničke i međureligijske solidarnosti u BiH.

Međutim, većina njih radi u virtuelnoj izolaciji od države. Organizacije civilnog društva, koji su bile usmjerene na mir i međuetničko pomirenje u BiH, uglavnom su podržane od strane međunarodnih donatora (Helms 2013, 93-94). Država BiH je pokazala malo interesa u podupiranju ovih organizacija, te je povremeno aktivno blokirala njihove napore.

Žene su bile, i još uvijek jesu, predvodnice aktivizma za izgradnju mira u lokalnim zajednicama. One su među prvima uspostavile organizacije civilnog društva i potaknule promicanje ženskih ljudskih prava, prava manjina, izgradnju mira i pomirenja tokom i nakon rata (1992-1995). Neke od njih su počele raditi usred ratnog užasa i razaranja kako bi olakšale život onima koji su bili marginalizirani i potlačeni. (Slapšak 2011. Helms 2013. Spahić Šiljak 2013.)
Mirovni naučnici naglašavaju da mir počinje u istom trenutku kad i sukob (Galtung 1969). Neke vrlo hrabre žene iz različitih etničkih, vjerskih i nevjerskih pozadina su pokrenule mirovne aktivnosti kako bi zaštitile svoje prijatelje, komšije i sugrađane za vrijeme rata. Te iste žene su nastavile raditi na izgradnji mira nakon rata na formalnije načine, često ulaskom u nevladin sektor.

Na početku ovog članka, Zilka Spahić Šiljak je kontekstualizirala ulogu religije u izgradnji mira u poslijeratnoj BiH. U nastavku teksta autorica tretira ključna učenja u religiji koja su motivisala neke žene da postanu aktivistice i liderice.

Samo nekoliko ženskih organizacija u BiH ima jasnu agendu i program baziran na vjeri, dok sve ostale rade kao sekularne organizacije, koristeći religiju kao jedan od argumenata za izgradnju mira.

Zato je autorica odlučila razgovarati s nekoliko vjernica koje koriste religiju, bilo kao jedan od argumenata ili kao najrelevantniji argument, u izgradnji mira. Autorica je pobliže istražila ukrštanje vjere, aktivizma i liderstva. Sve tri organizacije koje vode žene rade na izgradnji mira, ali profili i imidž njihovih organizacija se razlikuju. Autorica je intervjuisala Amru Pandžo (Mali koraci), Sehiju Dedović (CEI Nahla) i Danku Zelić (Žensko udruženje UG „Grahovo“).

Cijeli članak na engleskom jeziku