Privrženost ili kako punite zdjelicu vašega djeteta?

U nastavku vam donosimo odlomak iz knjige „Razigrano roditeljstvo“ (L. J. Cohen), a u kojem se autor koristi metaforom punjenja zdjelice kako bi objasnio teoriju privrženosti. Pod tim pojmom podrazumijevamo odnos dijete – primarni skrbnik (roditelj/staratelj), ali sa posebnim naglaskom na emocionalnu vezu i način zadovoljenja djetetovih potreba. Ovaj odnos će biti obrazac za sve kasnije odnose koje će dijete uspostaviti – sa prijateljima, partnerom, poslodavcem, svojom djecom, ali i prema sebi samome.

Dječiji psiholozi stalno govore o teoriji privrženosti, ali roditelji je još ne razumiju potpuno. Pri objašnjenju privrženosti rado se koristimo metaforom punjenja i ponovnog punjenja zdjelice. Primarni skrbnik (roditelj/staratelj) je djetetov izvor, mjesto s kojeg može krenuti i vratiti mu se, u pauzama između istraživanja svijeta. Djetetova potreba da se s njime poveže jeste kao zdjelica koja se prazni kad je dijete gladno, umorno, usamljeno ili povrijeđeno. Ta zdjelica se puni kada dijete dobije ljubav, hranu, utjehu i njegu. Uz hranu, toplinu i fizički kontakt pun ljubavi, zdjelica se puni i tješenjem kad dijete nešto muči i igrom i razgovorom kad su ona ili on dobro raspoloženi. Oponašanje je jednostavna igra u kojoj se djetetova zdjelica puni tako da oponaša izraze lica roditelja, osmijehe, zvukove i osjećaje. Dok djeca rastu, njihova istraživanja ih vode sve dalje, ali oni čije su se zdjelice stalno punile uvijek nose snažan osjećaj sigurnosti. Oni su sigurno vezani.

Djeca koja pak nisu sigurno povezana često su tjeskobna ili ovisna, te povučena i zatvorena. Ona se ne osjećaju sigurnim čak ni sa ljudima koji su im najbliži ili se ne mogu sa samopouzdanjem usuditi nešto učiniti. Možda izgledaju kao pustolovi, ali nesigurno povezana djeca će vjerovatnije biti nesmotrena nego li pustolovna. Njihova je zdjelica prazna ili gotovo prazna.

Između dva dolaska na punjenje zdjelice, djeca sa sigurnom vezom mogu se sama umiriti, mogu se nositi sa svojim osjećajima, biti koncentrisana, dobro se povezati sa vršnjacima i vjerovati sebi i svijetu. Roditelji su često zbunjeni kad njihovo malo predškolsko dijete zaplače kad dođu po njega u vrtić i teta kaže: „Bila je dobra cijeli dan, ne znam šta plače.“ Ovo ponašanje je zapravo znak sigurne veze. Kad su sa strancima ili tetama u vrtiću, sigurno povezana djeca „čuvaju“ loše osjećaje za trenutak kad se ponovo povežu sa svojim primarnim skrbnicima/roditeljima.

Novorođenče čija se zdjelica prelijeva od ljubavi, sigurnosti i pažnje je sretno. Mali uznemirujući događaj može prouzrokovati da se nešto toga prelije, a dugačak i težak dan može u potpunosti isprazniti zdjelicu, ali njegovatelj je uvijek tu da je ponovo napuni. Kod starije djece, sama pomisao na njegovatelja može napuniti zdjelicu. Zdjelica sigurno povezane djece može se ponovo napuniti od prijateljstva, zabave, čak i od toga da su naučili nešto novo i zanimljivo u školi.

Korisno je posmatrati kako se djeca nose sa svojim zdjelicama kad su one gotovo prazne. Kad nam djeca skaču po glavi, zapravo očajnički trče okolo pokušavajući ponovo napuniti svoje zdjelice. Neka djeca stalno traže da im se napune zdjelice i dolaze odraslima zbog svake sitnice, ako njihove zdjelice nisu potpuno pune hvata ih panika. Dogodiće se situacije kad će djeci trebati punjenja zdjelice, ali ga neće moći dobiti. Onda će zatvoriti poklopac na zdjelici da ne izgube i ono malo što je ostalo, ali u tom slučaju zdjelica im se i ne može lako napuniti. Zbog manjka povjerenja u proces punjenja zdjelice, oni će možda odbiti zagrljaj ili će odbiti sjesti i jesti večeru. Postoje i djeca koja ne mogu mirno sjediti dok se njihova zdjelica puni. Nervozni su jer je ona gotovo prazna, a zbog te nervoze punjenje je još teže.

Odrasle ljuti kada djeca kradu iz zdjelica drugih ljudi. Oni to mogu raditi tako da stvarno kradu stvari druge djece, da ih udaraju, da naređuju ili da nagovore slabije dijete da im dopusti da se prvi poigraju sa najboljom igračkom. Neposluh i kazna koja ga slijedi mogu biti način da se malo napuni zdjelica kad se čini da nema besplatnog punjenja. To objašnjava stereotip da je negativna pažnja bolja od nikakve pažnje. I neugodno punjenje je bolje od nikakvog punjenja.

Djeca sa šupljim zdjelicama nerviraju odrasle, posebno učitelje, koji imaju još dvadesetero djece za koju se moraju brinuti. Što ih više mazite, to su ovisniji o vama i što više dajete to oni više trebaju. Nikada ne uspiju do kraja napuniti zdjelicu jer njihova šuplja zdjelica ne može ništa zadržati i sačuvati za poslije. Metafora sa šupljom zdjelicom pomaže objasniti i ponašanje djece koja vas pokušavaju udariti kad ih želite zagrliti.

Zdjelice mladih ljudi potpuno se isprazne kroz svakodnevne probleme i životne frustracije, ali i kao rezultat velikih bolesti, trauma i gubitaka. Njihove se zdjelice još brže prazne kada ih se tuče, zanemaruje ili oštro kažnjava. Djeca za punjenje računaju na odrasle, a onda se osjećaju povrijeđeno ili izdano ako umjesto punjenja njihove zdjelice budu jednostavno prevrnute. Izdaja je još teža kada odrasla osoba utiče na to da djetetova zdjelica napukne kao rezultat zlostavljanja ili zanemarivanja. Zdjelicu koja ima duboke pukotine teško je ikad ponovo napuniti. Djeca čije se zdjelice ne mogu ponovo napuniti toliko su navikla na to da su prazna da stvarno i izgledaju prazno – hladnog su i grubog izgleda kao da „niko nije kod kuće“, koji upućuje na to da ta djeca pate od duboke depresije ili da su opasna.

Pravo punjenje se može ostvariti samo među ljudskim bićima, ne između djeteta i televizora, računara ili mobitela, bez obzira na to koliko to bilo „interaktivno“. Godine istraživanja pokazale su da je ključ sigurne povezanosti u razumijevanju – pažljivom reagiranju roditelja/staratelja na djetetove potrebe.

Ukoliko želite svoje roditeljstvo učiniti kvalitetnijim, bliskijim i razigranijim toplo vam preporučujemo knjigu „Razigrano roditeljstvo“ autora Lawrence J.Cohena.

*Knjigu možete pronaći u Nahlinoj biblioteci.