Ko je “Čovjek zvani Uve”?

17 Januara, 2018

Ko je “Čovjek zvani Uve” koji se krije u knjizi Fredrika Backmana? Na prvu bi se reklo jedan običan, tipičan, čangrizavi starac. Znate onog susjeda koji će vas samo prostrijeliti pogledom kada mu kažete “Dobar dan” ili promrmljati pozdrav kao da mu je to najteža stvar na svijetu? E, to je Uve.

Često bezobrazan, otresit i odriješit, Ove nije baš najomiljenija osoba u susjedstvu koje većinom ne zna ko se krije iza te tvrde ljuske. Ne stignu o tome ni razmišljati jer su često iziritirani njegovim suludim pravilima, time da mora biti “sve po crti” i pod njegovom stalnom kontrolom.

A naravno, priča i nije baš tako jednostavna i Uve nije tek jedan ogorčeni starac – on je zapravo knjiga puna tajni. Žena mu je preminula prije šest mjeseci, doslovno je protjeran s posla “da se odmori” jer su ga preuzeli mladi ljudi i on jednostavno više ne vidi zašto bi živio. Ali doslovno – stranicu za stranicom Uve spominje kako mora ugraditi svrdlo, dok ne postane poprilično očito da planira počiniti samoubojstvo.

Kako to obično biva, kad ti ništa ne ide, onda ti stvarno ne ide, pa čak ni planovi takve vrste Uveu nikako da pođu za rukom. Stižu novi susjedi, u njegov se život pomalo ušulja jedna mačka i sve počinje izgledati kao nova prilika, iako je Uve tako baš i ne vidi.

Riječ je o poprilično tužnoj priči koja ima komičan ton, osobito kad se radi o interakciji sa susjedima. Stranice samo klize jedna za drugom jer knjiga u sebi krije nešto posebno privlačno, što je teško opisati riječima. Jednostavno te potiče da toneš dublje u roman i ljuštiš sloj po sloj priče tog starog čangrizavca.

Najljepši i najdirljiviji dijelovi su sjećanja na ženu. Iako se Uve čini kao hladan čovjek, njegovi opisi žene su jako topli. U nekoj drugoj vrsti knjige bi se ovakvi opisi mogli činiti sentimentalnima, ali u ovoj nekako odgovaraju i čine balans. Nitko ne bi pogodio koliko nježnosti krije takva čvrsta vanjština.

Kako se klupko pomalo odmotava, jasno je da je Uve zapravo jako sposoban čovjek starog kova koji zna popraviti apsolutno sve i ogorčen je svijetom u kojem su ljudi nesposobni. Također, krije puno dobrote u sebi. Priča je to puna anegdota i smiješnih scena uz stalnu tugu u pozadini.

Ovo je jako jednostavna, lagana knjiga, koja u sebi krije dublju poruku. Donosi kritiku današnjeg društva iz očiju jednog staromodnog čovjeka koji je naučio živjeti na drugi način. Pokazuje koliko su se ljudi otuđili i koliko zapravo ne mare jedni za druge. Pomaže osvijestiti koliko smo danas spremni osuditi i otpisati nekoga na temelju njegove ljušture i kako ćemo rijetko pokazati volju zagrebati ispod nečije površine.

No nikada ne možemo znati kakva će nas starost zadesiti i hoćemo li se naći u cipelama nekoga baš poput Uvea. Teško je biti sretan kada se cijeli svijet uroti protiv vas.

Bitno je znati – ako se sami ne potrudimo nekome uljepšati dan, kako možemo to očekivati od drugih ljudi? Ako se fokusiramo na sebe, zašto bi se iko potrudio oko nas? Počnimo mijenjati svijet, od sebe, i ne dopustimo da se u našoj blizini nađe čovjek kao što je Uve – dobar, bistar starac, koji lagano propada. Nasmiješimo se susjedu koji nam mrmrlja pozdrav. Ponesimo mu teške vrećice do vrata. Nikada ne možemo znati kako jednom malom, običnom gestom nekome možemo vratiti vjeru u život… Baš kao što se dogodilo čovjeku zvanom Uve.

Članak preuzet sa najboljeknjige.com

Knjigu “Čovjek zvani Uve” možete posuditi u Nahlinoj biblioteci.